Iz glazbenih radionica

Paul Simon, In The Blue Light

Kako uroniti u vlastitu arhivu – a time i u svoju daleku ili bližu prošlost – i pritom ostati izvan dosega sentimentalnih lamentacija o „starim dobrim vremenima“?

Odgovor je pokušao dati Paul Simon, čiji su gotovo svi samostalni (posebno recentni) radovi pokazali kako je riječ o jednome od najambicioznijih glazbenika svoje generacije. Iako je u tandemu s Artom Garfunkelom ostavljao dojam prihvatljivoga lica radikalnih folk-promjena započetih s Bobom Dylanom, tijekom solo karijere taj nemirni kantautor zašao je na mnoga, nerijetko proturječna žanrovska područja. Bez obzira na to je li riječ o gospelu, doo wopu, reggaeu, rhythm and bluesu, jazzu, salsi ili afrobeatu, njegov suptilni melodijski instinkt uvijek je jamčio poseban, prepoznatljiv karakter.

Izd. Sony Music, 2018.

Na albumu Blue Light Simon se suočio s prošlošću na poseban, eksperimentalan način: odabravši deset manje poznatih skladbi iz vlastita kataloga, autor ih je uz pomoć vrhunskih glazbenika (od legendarnog trubača Wyntona Marsalisa do gitarista grupe The National, Brycea Dessnera) djelomično rekonstruirao, posve im izmijenio izvorni aranžmanski kontekst i strukturu, a mjestimično je adaptirao i neke stihove kako bi novim verzijama osigurao svježu, suvremeniju dimenziju.

U izboru skladbi autor je slijedio unutarnju kreativnu logiku, izbjegavajući hitove u korist opskurnijih ali „značenjski“ bitnih skladbi; primjerice, s jednog od najboljih solo albuma, Still Crazy After All These Years (1975) izbor je pao na Some Folks’ Lives Roll Easy, sjetnu baladu koja se transformirala u komornu meditaciju koja je izgubila dio mladenačke protočnosti, ali je dobila notu ozbiljnosti, i gotovo sumorne težine. Temi One Man’s Ceiling Is Another Man’s Floor (izvorno iz 1973) pojačan je blues-okus, dok je, primjerice u skladbi Can’t Run But ritmička podloga zamijenjena gudačkim potezima njujorškoga komornog ansambla yMusic. Ipak, vrhunac albuma izvedba je skladbe Darling Lorraine, neodoljivog argumenta u prilog tezi da je Simon, unatoč eksperimentalnoj oštrici, bio i ostao jedan od najvećih majstora melodije u povijesti popularne glazbe.

Nina Romić, Sloboda

Domaća glazbena scena uvijek se trudila biti vjerna replika globalne i u tome je uvijek nekako uspijevala – osim u dijelu koji se odnosi na tzv. kantautorski rock. Naime, hrvatska pozornica još od Drage Mlinarca nije iznjedrila kantautorsku pojavu sposobnu prekoračiti crtu koja podzemlje dijeli od mainstreama.

Izd. Aquarius, 2018.

Ukratko, nije se izgradila nikakva ozbiljna žanrovska tradicija, dijelom i zbog mentaliteta domaćih kupaca, uvijek sklonijih plesnijoj i „zabavnijoj“ glazbi nego refleksivnim, intimističkim zapisima. Srećom, kada se prije nekoliko godina formirao novi „ženski kantautorski val“ s imenima kao što su Queen of Sabe, Irena Žilić, Lovely Quinces i Luce, pozitivna reakcija publike omogućila je da većina razvije solidne, ako već ne i spektakularne karijere. Nina Romić jedno je od najistaknutijih imena u tom društvu, a njezin četvrti album Sloboda pokazuje nove znakove stilske evolucije onoga što se na prvijencu Daljine moglo opisati kao kantautorski folk na tragu Joni Mitchell.

Na albumu Sloboda nekadašnja ambijentalnost i dramatičnost upregnute su u matricu modernoga rocka: agresivnost skladbi poput Svjetla i Ti si a nisi sugerira da Romićeva ne namjerava čitav život provesti okovana sintagmom „hipersenzibilnog kantautorstva“. U tako opisane namjere, uostalom, uklapa se i sam koncept slobode, naznačen već dizajnom ovitka koji izborom čistoće i svjetline (prema autoričinu objašnjenju) simbolizira novi početak, iskorak u drugu, novu stvaralačku dimenziju. Novouvedeni puhači u reggaeom prožetoj Oblaci te u naslovnoj, poletnoj temi mnogo su više od aranžmanskih dekoracija – oni uistinu zvuče kao dodatna ulaznica na teren neistraženog.

Iako nije savršen (Čime se hraniš nepotreban je iskorak na polje hermetičnih „alternativnih“ rock-stilizacija), album sadržava barem nekoliko iznimnih skladbi. Najbolja je Sad kad je gotovo dojmljiva seventies balada o kraju i rastanku, omiljenim žanrovskim temama koje, zahvaljujući kompaktnom pratećem sastavu i autoričinu punom angažmanu, uvijek dobivaju primjereno decentan, emotivno uvjerljiv tretman.

Kako nove skladbe dišu pred publikom, bit će jasnije 14. rujna na zagrebačkoj Šalati, kada će Romić i suradnici nastupiti kao gosti Massima Savića.

Kamasi Washington,
Heaven & Earth

Prvijenac kalifornijskog tenor-saksofonista i skladatelja Kamasija Washingtona – iznimno ambiciozni, trostruki album The Epic – kritika je prije tri godine pozdravila kao najveće novo ime u modernome jazzu: kao svojevrsna „spasitelja žanra“. Iduće ostvarenje, EP Harmony of Difference, bilo je ispunjeno glazbom skladanom za instalaciju u njujorškom muzeju Whitney, potvrdivši Washingtonovu reputaciju glazbenika koji, poslužimo li se starom frazom, „izvodi jazz za publiku koja ne voli jazz“.

Izd. Young Turks, 2018.

Doista, Washington nije čistunac: njegova instrumentalistička sposobnost tijekom godina pokazala se funkcionalnom u radu s izvođačima u rasponu od rock-kantautora Ryana Adamsa preko pijanističke zvijezde Herbieja Hancocka do hip-hop pjevačice Lauryn Hill. Njegov novi rad, raskošno produciran dvostruki album Heaven and Earth, potvrđuje široko rasprostranjenu tezu o Kamasiju kao svojevrsnoj „rock-zvijezdi modernoga jazza“, što (pojednostavnjeno) znači da spomenuti žanr postavlja u širi fokus. Koristeći izvore i u klasičnome soulu, psihodeliji, uličnome funku, jazz-rocku te filmskoj glazbi – uvodna Fists of Fury briljantna je reinterpretacija teme iz istoimenog filma Brucea Leeja iz 1973. – Washington uistinu uspostavlja novu paradigmu koja otvara drukčije, sofisticiranije horizonte, ukorijenjene u tradiciji, ali otvorene prema budućnosti.

Riječ je o konceptualnom ostvarenju razdijeljenu na dva poglavlja: Earth reflektira autorov odnos s „izvanjskim svijetom“, dok je Heaven, dakako, prožet introspektivnijim, katkad utopijskim tonovima: najimpresivniji primjer je desetominutna The Space Traveler’s Lullaby, elegična, bogato aranžirana skladba s ugrađenim zbornim pjevanjem, koja savršeno ilustrira njegove spiritualne aspiracije. Washingtonov ton topao je i energičan istovremeno, protkan kontrastima koji čine temelje njegove estetike. Prateći sastav besprijekorno je nadahnut bez obzira na to je li riječ o zemaljskim i političkim aluzijama, ili onostranim, duhovnim temama. Slijedeći isključivo vlastitu viziju, imunu na žanrovske stege, Washington pogađa gotovo nemoguće: onu točku u kojoj se komercijalna podatnost dodiruje s očuvanom umjetničkom ambicijom.